utorak, 25.05.2010.
Sovuljaga buljina i mala ptica seva
Ne, ne radi se o lekciji iz ornitologije. Dvije ptice iz naslova zapravo su dva osnovna tipa ljudi: nocobdije i ranoranioci. Svakodnevni scenarij kroz cijelo moje djetinjstvo-tata koji gundja i prigovara mami (koja zijeva) kako je normalno da joj se spava, kad tako kasno ide leci. A ona na to odgovara kako joj ne pada na pamet ici leci kao kokos cim padne mrak, tj. kao tata...itd, itd... I evo me sad, odrasla, sa Suprugom. On otvara oci u zoru, svjez kao rosa i baca se na dnevne zadatke. Cak i ako radi ujutro, ustaje sat-dva prije kako bi na miru popio kavu i doruckovao. Ja do nekih 10 sati ujutro (bez obzira kada sam isla spavati) ne znam tko mi glavu nosi, a ako radim ujutro, prvih par sati na poslu mi je uvijek mutno u sjecanju. Popodne je neutralno, oboje smo relativno odmorni i budni, pa ispadne super kada se uspijemo naci na istom mjestu. Predvecer moja ptica seva klima, oci se sklapaju same od sebe. Kakvo gledanje TV-a, kakvi kasni filmovi... ja sam se naravno bas napunila energijom i zustro se bacam na sve poslove koje za taj dan imam obaviti, i tako do kasno u noc-dok moj Suprug blazeno sniva.
Na stranu genetska slicnost roditeljima (koja naravno postoji, ali nam je to taaaako tesko priznati), ili Freudovske teorije nadomjestanja ocinske figure, cinjenica je da su nasi bioritmovi potpuno oprecni. Naravno da ima puno ljudi koji su izmedju ove dvije krajnosti, ali eto, mi smo poput skolskog primjera jutarnjeg i vecernjeg tipa. Sto se mene tice, jos kao skolarka sam skuzila kako daleko bolje i brze pamtim gradivo ako ucim navecer prije spavanja. Imala sam prijateljicu koja bi ustala par sati prije skole na dan nekog velikog ispita i onda ponavljala gradivo. Pokusala sam i ja jednom, pa skoro zaspala na ispit, a cinilo mi se da sam zaboravila i ono sto sam prije naucila. Mama i tata su stalno sizili kad bi vidjeli da sam jos budna, a ja sam u te sitne sate, tradicionalno predvidjene za spavanje, pucala od energije. Na faksu je bilo jos gore-kako sam ja studirala prije generalno omrazene Bolonje (koja vise lici na srednju skolu sa svojim domacim zadacama i obaveznim dolascima), propustila sam nemali broj prijepodnevnih predavanja jer sam ih jednostavno prespavala. Vrhunac je bio u vrijeme ispitnih rokova, kad sam doslovno zamijenila dan za noc, pa sam nocu jela, ucila, radila i disala, a danju vegetirala izmedju sna i jave.
Da ne duljim dalje, tako je i danas. Iako je prekrasno doci doma recimo u 2 sata popodne, dok drugi jos odbrojavaju sate na poslu, to ranojutarnje budjenje je za mene nesto najstrasnije sto mogu dozivjeti. Ako po povratku s posla ne odrijemam barem pola sata, ostatak dana sam za nista i pomalo besciljno tumaram po kuci. Naravno da se do veceri oporavim, napunim baterije i cijela stvar sutra krece ispocetka...
Problem je bas u tome sto je klasicno trziste rada prilagodjeno upravo sevama, a ne sovama. Radno vrijeme je najcesce od 8-16 (ili 7-15), danju se sjedi na kavi s prijateljima, danju se ide s djecom u setnju i slicno. Naravno da sam vise nego jednom pokusala ici ranije na spavanje, ustajati ujutro i sve svoje dogovore "odraditi" dok jos Sunce sja-ne ide, pa ne ide. Huuu-huuu!
- 16:18 -
Hello Kitty
1974. godine japanska je kompanija Sanrio na trziste izbacila novcanik s likom bijele japanske bob-tail macke s crvenom masnicom na glavi. Mackicu su nazvali Hello Kitty, a dvije godine kasnije stigla je u Ameriku. Ubrzo je Hello Kitty postala ultra popularna, pa su se poceli proizvoditi najrazlicitiji proizvodi za djecu s njezinim likom (lutke, naljepnice, odjeca, skolski pribor), no isto tako su je prihvatili i odrasli. Tako danas postoje kucanski aparati, sminke, sanitarije, cak i kontaktne lece i higijenski ulosci sa slikom Hello Kitty. Mackica ima svoj album s pjesmama, animirane serije i videoigre, a u Japanu postoje dva sluzbena tematska parka. Prije dvije godine Hello Kitty je proglasena turistickim ambasadorom Japana u Kini i Hong Kongu, a UNICEF joj je dodijelio naslov specijalnog prijatelja djece. U Japanu zadnje desetljece njezina popularnost opada i sada su je zasjenili Pokemoni, no i dalje gotovo da ne postoji osoba koja za nju nije cula ili se s njom susrela.
A zasto ja to uopce pisem? Odrasla zena, majka i supruga, realisticna i bez imalo smisla za romantiku? Zato sto volim Hello Kitty. Ne u onom smislu kao zaludjene tinejdzerke koje prate sve trendove, ali ipak... imam privjesak za kljuceve, pa novcanik, pa rajf za kosu, na jednom forumu i avatar, na drugom nick... khm... ma stvar je jednostavno u tome sto je Hello Kitty kao lik NEVIN. Na stranu to sto se sve (ali bas sve) moze izmanipulirati i prikazati u negativnom i/ili seksualnom kontekstu, ali Hello Kitty je danas upravo ono sto je bila i prije 26 godina kada je nastala-mala bijela maca. Ni manje, ni vise. To je razlog zbog kojeg mi je daleko draza od, recimo, Barbike, koja je duplo "starija" od nje-ne samo po datumu proizvodnje, vec i po poruci koju salje. Hello Kitty je djevojcica, Barbie je zena-a navodno su i jedna i druga namijenjena istim potrosacima, tj. curicama. Uz mene odrasta jedna takva curica, mamina princeza, i bilo bi mi puno draze kad bi joj uzor bio Hello Kitty, nego Barbie. Nisam puritanka, ali nadam se da moja princeza jos dugo nece otkriti kako recimo postoje vibratori na Hello Kitty. Djeca trebaju biti djeca, a i nama odraslima ne bi skodilo kada bismo ponekad bili malo vise poput njih.
- 02:16 -
srijeda, 19.05.2010.
Ostvarenje snova
Iako je sanjala krasan san iz kojeg joj se uopce nije dalo probuditi, princezine su se oci otvorile same od sebe. Mrzovoljno je iz kuta lijevog oka iskopala krmelj, malo rukom zagladila zlacane uvojke i uspravila se u postelji. Nasa se princeza zvala Aquamarina Titania Papratia Selenis, ali kako je to ime bilo toliko dugo i bezvezno da se nitko nije ni potrudio zapamtiti ga, svi su je zvali Ribica. S obzirom da se nalazila u kraljevstvu Horoscopia (i ionako bila Riba u horoskopu), to joj je ime savrseno odgovaralo. Cim su cule sustanje njezine "Hello Kitty" posteljine (ruzicaste s volancicima), bezimene sluzavke su se ustrcale oko svoje princeze, obavljajuci sve sto je bilo potrebno da se rascupana i pospana Ribica transformira u bajnu prijestolonasljednicu.
Dotjerana, ali jos uvijek cmizdrava, princeza se odvukla u intimnu obiteljsku blagovaonicu, u kojoj su je vec cekali roditelji i 365 dvorjana. Ribica je voljela doruckovati u krevetu jer je onda mogla nastaviti sanjariti, ali Tata je inzistirao da se pojavi dolje na dorucku. Tata je, naravno, bio kralj Leo-ljudina od covjeka s kosom poput grive, omiljen kod puka zbog svoje velikodusnosti i kraljevskih partyja koje je svako toliko priredjivao. I bas taj Tata nestrpljivo je bubnjao prstima po stolu kada se Ribica napokon natmureno pojavila na vratima, jer Tata nije volio da mu bilo tko proturjeci. Situaciju je, kao i uvijek, spasila Mama, koja je Ribici poslala zracnu pusicu, potapsala stolac do sebe i veselo uskliknula: "Evo nase Ribice! Sjedi dok ti se dorucak nije ohladio!" Princeza se poslusno zavukla na sjedalo, dok je Mama cavrljala sa tri dvorske dame preko puta stola, tapsala svoju kcer po zlatnoj glavici i smijala se na svim prikladnim mjestima na sale koje je Tata valjao. Da se ne zamaramo detaljima, dorucak je dalje proticao kao i svaki drugi dorucak na dvoru, s uobicajene 4 izmjene jela i putujucim zabavljacima. U toj domacoj atmosferi Ribica se vec posve opustila-ispravak: skoro posve opustila jer se, kao i uvijek, od samog pogleda na Tatinog dvorskog astrologa sva najezila. Scorpius je stajao tik iza Tatinog prijestolja, visoki blijedi lik odjeven u crno od glave do pete, ali se nekako cinilo kako se zapravo stapa sa dubokim sjenama u pozadini dvorane. Princeza je znala kako on nije samo Tatin glavni astrolog s kojim se savjetuje o svim vaznim pitanjima, vec i njegove oci i usi. Nije bilo toga sto bi Scorpiusu moglo promaknuti, iako je izgledalo da napola drijema, poput grabezljivca koji se pritajio i ceka svoj trenutak. Ribica se stresla i usmjerila paznju prema Mami, kojoj je palo na pamet da ce danas, vica radi, umjesto posluge ona sakupljati prazne tanjure. Tata je nekoliko trenutaka promatrao taj prizor dobrodusno se smijuci svojoj musicavoj zenici, a tada objavio kako krece u lov. Ustao je i grandioznim pokretom zabacio svoj grimizni plast preko ramena (sto Ribicu nije nimalo impresioniralo, jer je to gledala svakodnevno), a zatim krupnim koracima zagrabio prema dvoristu, pracen hrpom ulizica i beskicmenjaka.
Razlog zbog kojeg je i Ribica pohrlila za Tatom u dvoriste nije bio taj sto ga je nesto posebno zeljela ispratiti, vec taj sto je Tata u lov uvijek isao sa svojim glavnim lovcem, Ariesom. Tamnoput, kovrcave kose i prodornih ociju, Aries je bio princezina tiha patnja-njena i svega zenskoga na posjedu. Romanticna kakva vec jest, Ribica nije shvacala kako taj macho frajer pada na isljucivo na seksi raspustenice (jer je ujedno bio i totalna sirovina). Tako je nasa princezica i dalje uzdisala i krisom pogledavala u krsnog mladca, koji je u medjuvremenu uz cerek namigivao bujnoj konjusarevoj kceri u prolazu. Princeza je bacila zadnji pogled na junakova pleca i uz duboki uzdah usla nazad u dvorac.
Pred njom je bio najnaporniji i najdosadniji dio dana-poducavanje. Tata i Mama smatrali su kako je nuzno potrebno da mlada buduca vladarica usvoji odredjena znanja, zbog cega je Ribica bila prisiljena svaki dan slusati hrpu besmislica koje bi, ako bi se i uspjela skoncentrirati dovoljno dugo da ih cuje, zaboravila par minuta nakon toga. Nije ona bila glupa ni spora, jednostavno su je sve te... stvarne stvari... zamarale. Koliko li je radije sjedila u svojoj sobi uz prozor i mastala! No masta nije bila na popisu kvaliteta koje su se trazile od jedne dame plave krvi. Cak ni njezini roditelji nisu imali za to razumijevanja-Tata je imao stroga pravila o tome sto je dolicno a sto ne, a Mama je bila toliko uronjena u drustveni zivot da joj uopce nije bilo jasno kako njenoj kceri sav taj metez, u kojem je ona uzivala, moze biti naporan. No, sto je-tu je. Pokunjena Ribica usla je u Sobu za poduku i sjela uz jos jedan duboki uzdah (ti su duboki uzdasi bili njena specijalnost, vjezbala ih je u svojoj sobi kad nocu ne bi mogla zaspati). Bas kad se ugnijezdila na mini varijanti Maminog trona (sjedalici prekrivenoj barsunom, ali presvucenoj ruzicastom svilom s uzorkom ruzica), uz zaglusni prasak (i prilican smrad) iz oblaka dima se pojavila Madam Aquaria-bilo je vrijeme za poduku iz alkemije. Aquaria je bila pravo osvjezenje u svijetu muskaraca-vrhunska alkemicarka i Vjestica-Majka, potpuno je odudarala od sterotipne predodzbe vezane uz njezinu titulu. Ne samo da nije bila krezuba babetina s bradavicom na kukastom nosu, vec su je mnogi smatrali vrlo dopadljivom, onako sitnom, vizljastom, uma jednako ostrog kao sto je bio pogled njenih dijamantno zelenih ociju. Svojim se velikim znanjem mogla ravnopravno nositi sa Scorpiusom, pa ne treba ni napominjatii kako je u njemu stekla najljuceg protivnika od prvog dana kad ju je ugledao. Madam Aquaria se, pak, time nije zamarala, vec je svu svoju paznju posvetila Ribici i metodicnom prijenosu tajnih alkemijskih znanja. Nazalost, njezin trud Ribica i nije nesto posebno cijenila, jer su joj Aquarijina isrcpna objasnjenja bila totalno apstraktna. Najgori je bio prakticni dio-princeza nije bila kadra niti napuniti pehar vodom, a kamoli pretvoriti kamen u zlatni grumen. Tako je Ribica jos malo na svojoj mentorici vjezbala tegobne uzdahe, pa se ova naposljetku povukla, mrmljajuci sebi nesto u bradu o "nezahvalnom deristu". Po suhom kaslju s hodnika princeza je odmah pogodila sto je iduce ceka-sat poboznosti kod gospodjice Virgilije. Ulazak gospodjice Virgilije bio bi posve besuman, da naravno nije hripala, stenjala i kasljala pri svakom koraku, cvrsto naslanjajuci snijeznobijeli rupcic na usta jer se bojala neke opake zaraze u zraku (ne da je zaraze bilo, ona je bila uvjerena kako na nju uvijek nesto vreba). Napravivsi znacajnu stanku kako bi privukla paznju sticenice (i dala joj priliku da je upita za zdravlje, tako da joj moze u detalje prepricati sve nove boljke koje su je pogodile), gospodjica je Virgilija slobodnom rukom jos cvrsce stegla svoju opravu vec zakopcanu do grla i monotonim glasom pocela svoju litaniju. Sad je Ribica vec mogla dozvoliti da joj misli odlutaju, jer je gospodjica Virgilija zapravo verglala napamet napisanu Rijec, pa je princeza unaprijed znala o cemu govori. Dok je slusala Virgilijino jednolicno nabrajanje " Četiri svetih vrlina" (Pravednost, Takticnost, Elegancija, Profinjenost), pitala se sto sad radi Tata (odnosno Aries), koliko su vec veprova postrijeljali i gdje ce prenociti, pa je od zive slike svoga idola pred ocima zadrhtala. To nije moglo promaknuti kritickom oku gospodjice Virgilije, koja je (posto je bila stara cura od svojih 20 godina i defintivno neiskusna u ljubavnim pitanjima) krivo protumacila njen drhtaj kao drhtaj hladnoce i iskoristila priliku da pocne rogoboriti protiv "uzasne pomodarije, tih-prozora-ta tko je jos vidio nesto slicno, busiti otvore u savrseno dobrom, solidnom zidu! Jos samo treba da udje zrak izvana i potruje sve u dvorcu!" Princeza se brzo snasla i solidarno zakimala glavom, no jadna se Virgilija toliko uzrujala da joj je proradila jedna od alergija (a samo ona je tocno znala koliko ih je imala), pa je bila prisiljena naprasno prekinuti predavanje i povuci se u svoje odaje na odmor. Mali paz, koji je provirio u sobu za poducavanje, ljupko se naklonio i zamolio "Njihovo Visocanstvo" da podje za njim u Arboretum. Posto se to odnosilo na nasu Ribicu, ona je bespogovorno (ali uz obavezan famozni i vec iritirajuci teski uzdah) krenula za djecakom do Arboretuma, kraljevskog perivoja i vidikovca. Vec iz daljine je ugledala punasni lik gospodje Flore kako okrenuta ledjima ceprka po tlu. Pristojno je pozdravila,a gospodja Flora se uspravila uz osmijeh na rumenim obrazima, punasnim prstima na brzinu ugurala nekoliko pramenova kose koji su joj se izvukli iz pundze i posvetila se princezi. Ovo je zapravo bio jedan od rijetkih sati u kojima je Ribica uzivala, jer je gospodja Flora bila blaga i strpljiva, a o svome cvijecu je govorila s puno emocija kao da se radi o djeci. Inace je bila majcinski tip, pa je cesto znala iznenaditi princezu kriskom torte ili izvrsnim domacim dzemom, uporno tvrdeci kako ova malo jede i kako ce se razboliti. Istina je da je Ribica po prirodi bila sva nekako krhka i bljedunjava, a i nije bas imala apetita, ali Flori za ljubav bi uvijek s radoscu stamanila ponudjeno. No poznato je kako sve sto je lijepo kratko traje, pa je tako ubrzo dosao kraj i poduci kod gospodje Flore. Valjalo se psihicki pripremiti na mozda najubitacniji trenutak u danu-povijesne poduke. Stari profesor Capricornus nije trpio besmislice, niti imao trunku razumijevanja za Ribicino mastanje. Gledajuci ga kako, uspravan kao letva, sa sijedom bradicom uredno podsisanom u trokut, stoji pred njom i poput stroja izbacuje bujicu datuma, dogadjaja i cinjenica, Ribici se i on sam ucinio kao neka povijesna licnost. Njegovo je izlaganje bilo toliko suhoparno da se jadna princeza, trudeci se drzati kapke otvorenima, u ocaju pitala kako ce jos nakon njega izdrzati poduku iz jednako nezanimljive aritmetike. Na njezino golemo olaksanje, usred Capricornusova predavanja upao je paz s porukom koju je prosaptao profesoru na uho, na sto se ovaj, vidno smrknut, okrenuo Ribici i uz negodovanje izjavio kako je njezina aritmeticka poduka za danas otkazana, buduci da "uvazeni kolega profesor Taurix trenutno nije u mogucnosti odrzati predavanje zbog zdravstvenih problema". Princeza je na tu vijest jedva suspregnula kikotanje, jer su Taurixovi "zdravstveni problemi" redovito ukljucivali nekoliko bokala medovine previse, goleme kolicine pecene veprovine i vrlo vjerojatno kakvu spolnu bolest u kombinaciji s tim.
Hitro umaknuvsi Capricornusu iz vida (kako se stari profesor ne bi naknadno sjetio produziti svoje ubitacno dosadno predavanje), Ribica je iz daljine zacula topot konjskih kopita i zatim ugledala usamljenog jahaca u prasnjavom ruhu. Bio je to Lutalica, tajanstveni putnik koji se jednog dana iznenada pojavio pred vratima dvorca s vjetrom u kosi i sjajem u ocima. Nitko nije znao odakle dolazi i kako mu je pravo ime, ali to niti nije bilo vazno-Lutalica je uvijek imao neku egzoticnu pricu za ispricati, a kao dokaz da se ne radi o obicnim izmisljotinama, iz svojih bi bisaga svaki put vadio neobicne predmete iz dalekih zemalja, koje bi tada poklanjao svojim ocaranim slusateljima. Ni nasa princeza nije bila iznimka, pa je zajedno sa slugama i coporom musave djecurlije pozurila za Lutalicom ciji su se skuti vijorili u hodu. Smjestivsi se udobno pokraj kamina (jer je zbog debelih kamenih zidova bez obzira na godisnje doba u dvorcu uvijek bilo hladno), Lutalica je pogledom zaokruzio po prisutnima i otpoceo sa svojom pricom. Rijeci su mu tekle s usana glatko poput melodije, a ljudi su, slusajuci ga, zaboravljali gdje se nalaze. Govorio je o dalekoj zemlji u kojoj je vladala vjecna zima; o gustim prasumama gdje su zivjele svakojake sarene ptice i opasne zvijeri; o nepreglednim prostranstvima zlatnog pijeska bez kapi vode i drugim nezamislivim cudesima. Ribica je uronila u njegovo pripovijedanje i na krilima maste otplovila na carobna mjesta o kojima je Lutalica govorio, potpuno se izgubivsi u vremenu i prostoru. Ako je koji put i uzdahnula, ovaj put se nije radilo o dobro glumljenim uzdasima nezadovoljstva. Ceznula je za time da dozivi barem djelic onoga o cemu je slusala, da se odvazno uputi u neistrazene predjele, pracena jedino svojim sluzavkama, kuharima, sobaricama i naravno neodoljivim Ariesom koji bi je stitio od svih nevolja...
Sa zadnjim zrakama sunca na zalazu, Lutalica se oprostio od dvorjana i krenuo na jos jedan put u nepoznato. U prolazu kraj Ribice nakratko je zastao, naklonio se sa vragolastim smijeskom na usnama i posegnuo rukom duboko u bisage. Prije nego se princeza uspjela snaci, utisnuo joj je neki predmet u saku i prosaptao: "Zapamti, samo jedna zelja!" Zbunjena princeza ostala je tako, sa stisnutom sakom, gledajuci u njegova ledja na odlasku, a zatim se okrenula i odsuljala u svoju sobu da u miru prouci tajanstveni predmet. Kad je otvorila saku, ostala je pomalo razocarana, jer ono sto joj je lezalo u saci nije bilo nista posebno-tek minijaturna knjizica. Dobro, nekome bi knjizica koja moze stati u saku (jos uz to pozlacenih korica) bila "nesto posebno", no ne treba smetnuti s uma kako je Ribica ipak bila princeza i kcer kralja Lea, kojemu su strani vladari preko svojih poslanika cesto slali puno zacudnije darove, u nadi da ce se kralja dojmiti u dovoljnoj mjeri da ih odluci pozvati na jednu od svojih legendarnih zabava. No kada je Ribica kaziprstom druge ruke oprezno rastvorila korice mini knjizice, shvatila je kako joj je Lutalica poklonio nesto neprocjenjivo: knjizica je ocito bila carobna, jer je svaka stranica odrazavala drugaciji prizor; a kada bi se dovoljno dugo zagledala u njih, princeza je otkrila kako se prizori zapravo pomicu! Bilo je to kao da je na svakoj stranici prozor u jedan svijet, u koji se moze uci po zelji! Sad vec drhtavom rukom od uzbudjenja koje ju je obuzelo, princeza je listala stranicu za stranicom, a pred njezinim su ocima jedan za drugim iskakali novi krajolici, sve jedan carobniji od drugoga. U mislima joj se pred ocima naslo Lutalicino prosaptano upozorenje-da li je to znacilo da iz nekog razloga smije posjetiti samo jedno od svih tih carobnih kraljevstava? Ako je tako, koje odabrati? Dugo je Ribica listala naprijed-nazad neodlucno se mrsteci, te se naposljetku odlucila za prekrasan pejzaz neke ljubicaste sume iz koje su provirivala bica slicna jednorozima. Cinilo joj se da je od svega sto je vidjela to najljepse, a uostalom, oduvijek je mastala o tome da vidi pravog, zivog jednoroga (kojih vise nije bilo otkad su ih prije par godina potamanili kraljevi lovci s Ariesom na celu). Princeza je otvorila knjizicu na odabranu stranicu, stavila prst na nju da se slucajno ne prevrne i (treba li uopce reci-uz duboki uzdah) se udubila u sliku. Osjetila je kako joj se magli pred ocima i zatim nagli nalet vrtoglavice, toliko iznenadan da je morala zatvoriti oci, a kada ih je ponovno otvorila-bila je tamo. Samo tako. Stajala je na livadi prekrivenoj blijedo-ljubicastim travkama (koje su se, usput receno, odlicno slagale s nijansom njene haljine boje ciklame), dok su se oko nje lagano njihale grane visokih stabala s kojih su visili krupni lila plodovi u grozdovima. U podnozju stabala stajali su srebrnkasti jednorozi i hranili se visecim plodovima, savrseno mirni i spokojni. Zadivljena princeza krenula je prema njima... i ubrzo zazalila. Pokazalo se da je cijela ta zemlja zapravo jedno veliko razocarenje. One blijedo-ljubicaste travke kojima je Ribica bila okruzena na pocetku zapravo su bile dlake (fuj!), lila plodovi su smrdjeli po neopranim nogama, a tek jednorozi! Osim njihovog krasnog izgleda, nije bilo niti jedne kvalitete zbog koje bi zasluzili toliku hvalu. Ustanovila je da su uzasno glupi i nepristojni, jer iako su znali govoriti, uglavnom su se vrijedjali, dobacivali jedan drugome i glasno podrigivali. Kad je jednoga od njih priupitala kako se zovu plodovi koje jedu, tupo ju je pogledao, hraknuo i progundjao: "A sta ja znam? Ned'lje ti,i ti svasta pitas mala, k'o da me briga koji je to djava, dogod ima zderacine badava!" Razocarana (i prilicno zgadjena) princeza odlucila je kako vise ni sekunde ne zeli ostati na tom groznom mjestu i tek sto joj se ta misao oblikovala u glavi, opet je osjetila izmaglicu i vrtoglavicu, te se nasla u svojoj sobi.
Unatoc Lutalicinom upozorenju kojega je itekako bila svjesna, te usprkos svojoj inace plahoj i poslusnoj naravi, Ribica je odlucila kako ce pokusati jos samo jednom. Ovoga puta, odlucila je, nece biti greske-odabrati ce savrseno odrediste i dozivjeti pustolovinu zivota! Pomno je proucavala svaku stranicu, analizirala svaki prizor kako ga slucajno ne bi krivo protumacila, a onda je na samom kraju, na zadnjoj stranici majusne knjizice, ugledala nesto od cega joj je srce brze zakucalo-svog ljubljenog Ariesa glavom i bradom. Princeza se toliko usredotocila na njegov lik, da uopce nije zapazila osobe prikazane u drugom planu, no kako to cesto biva, njezino je srce odlucilo umjesto nje-uci ce u svijet u kojem je njezin voljeni ocito jako vazna osoba (mozda cak i kralj!). Odlucna u svojoj namjeri da barem u tom drugom svijetu osvoji njegovo srce, hrabro je uronila u magicne stranice... i nasla se na blatnjavom puteljku koji je vodio do obliznjeg sela. Ribica je hrabro zakoracila naprijed i nakon koju minutu zustrog hoda nasla se na pragu najjadnijeg sela koje je mogla zamisliti. Sastojalo se od desetak slamnatih koliba naherenih krovova, medju kojima su se motale svinje i pokoja koza. Tlo je bilo prekriveno lokvama nad kojima su se rojile muhe, dok su kroz njih trcala vec ionako umazana djecica. Pred jednom od dotrajalih koliba ugledala je Ariesa, pa je pomislila kako je plemenito od njega sto je dosao obici svoje sluge. Na lice je namjestila svoj najblistaviji osmijeh i graciozno se uputila (onoliko koliko je mogla s obzirom na blatnjavu vodu) prema njemu. Kad ju je ugledao, Ariesovo se lice bijesno iskrivilo, pa se zaderao: "Bogamu, zeno, zasluzujes da te opet prebijem k'o prosli tjedan! Posaljem te da obavis par poslica do dvorca, a tvojoj lijenoj guzici treba pola dana da se dovuce nazad doma! Mislis da cu ti ja djecurliju hranit, dok ti setas uokolo!" Ribica je stajala, skamenjena od soka, ne shvacajuci jos sto se tocno dogadja. Upravo je zaustila da objasni kako je ocito doslo do strasnog nesporazuma, kad je iz kolibe iza Ariesa dotrcalo desetak malisana, koji su se svojim mrsavim rucicama ovjesili o nju piskutajuci: "Mama, mama, gladni smo, daj nam jesti!" Princeza je problijedila kao krpa i zateturala, kad je njezin muz, koji je i dalje galamio, naglim pokretom sunuo prema njoj i iz sake joj iscupao predmet, kojeg je ne znajuci stezala-zlatnu knjizicu! Glasno psujuci "nesposobnu zenu i proklete bogatune", zamahnuo je rukom i hitnuo knjizicu u obliznju blatnu lokvu. Princeza se trgnula uz vrisak i poletjela prema lokvi, ali prekasno-knjizica se vec potpuno natopila muljevitom vodom, a krhke su se stranice naocigled raspadale... Ribica je par trenutaka ostala klecati poput slomljene lutke, a tada se polako uspravila, ispustila jedan narocito duboki uzdah i usla u kolibu-trebalo je nahraniti djecu.
- 16:18 -
Pusacki bonus
Bas sam maloprije gledala YouTube i u jednom videu neki je lik spomenuo upravo ono sto i mene muci. Radi se, naime, o (ne)pusenju, pri cemu ne mislim na zabranu pusenja, vec prava (ne)pusaca.
Dakle, decko se u svom videu zalio kako tamo gdje radi njegovi radni kolege pusaci idu na cik-pauzu svaki cas, a on ode popiti malo vode i odmah ga sef upozori kako nista ne radi! Isto se dogadja i u firmi u kojoj ja radim-iako sluzbeno imamo pola sata pauze u toku radnog vremena, za vrijeme kojih svi imamo pravo jesti, piti, ici na wc, pusiti i slicno, uz to pusaci jos barem 3 put u toku smjene idu "zapaliti jednu na brzinu". E sad ce neki pomisliti "gle ove cjepidlake, broji svaku minutu". Ma uopce se o tome ne radi, stvar je u tome da se ta tri puta ne odbijaju od pauze i nigdje ne racunaju, sto znaci da ako netko ode 3 puta samo po 5 minuta zapaliti, to je dodatnih 15 minuta pauze "gratis". Pa cak ni to me ne dira previse, da se ne radi o dvostrukim mjerilima, tj. o tome da pusaci smiju ici zapaliti "jer im treba cigareta", a nepusaci NE!
Mislim da je ocito iz tona ovog posta kako ja spadam u nepusace, pa sam na pauzi 30 minuta, a moje kolegice 45. I da odmah preduhitrim bilo kakvo opravdanje te situacije-nisam fanaticni zagovornik ukidanja pusenja, cak sam i sama bivsi pusac, pa mi to jos vise smeta jer evo, pusaci ovih dana stalno kukaju kako su se na njih jadnih tim zabranama svi okomili, sve zivo im hoce zabraniti, a tu evo bez griznje savjesti koriste neplacenu pauzu. Ne znam kakva je situacija u drugim poduzecima, mozda ovisi i o sefu (moj je naravno pusac). Mozes misliti kako bi meni dozvolili dodatnih 5 minuta pauze jer sam napeta ili umorna ili nesto slicno! Jednom sam se cak zakacila sa sefom jer sam po povratku s pauze izisla pred vrata gdje ljudi puse da nesto upitam kolegicu, a on mi je odbrusio da se odmah vratim na posao jer mi je pauza gotova, a "ne pusim pa nemam tamo sto traziti"!? Kako se boriti protiv tog bezobrazluka?
- 15:48 -
nedjelja, 16.05.2010.
Ne volim jer...
Buduci da sam napravila listu pojedinih stvari/pojmova koje volim, red je da napravim slicnu takvu s onime sto ne volim. Princip je isti, vase sudjelovanje i dalje dobrovoljno.
NE VOLIM...
-RATOVANJE: jer nikad u povijesti covjecanstva niti jedan rat nije donio vise koristi nego stete gledajuci dugorocno
-SNOBIZAM: jer implicira kako je netko bolji od drugih zbog izvanjskih i materijalnih stvari koje posjeduje, sto nije i nikad nece biti istina
-SAMOCU: jer nema nceg tezeg od suocavanja sa samim sobom i vlastitim mislima
-KONFORMIZAM: jer to najcesce znaci da odbacujemo ili zatomljujemo dio sebe koji ne odgovara onima s kojima se nastojimo stopiti, a time neizbjezno gubimo taj dio i time vlastiti identitet
-GORKU I LJUTU HRANU; jer mi (gle cuda) ne odgovara gorak okus, a zeludac mi je preosjetljiv za probavljanje neceg prezacinjenog
-KAPE: jer, iz nekog razloga, imam osjecaj kao da mi buhe vrve po glavi i svaka kapa ce vrlo brzo biti strgnuta s nje
- BLAGDANSKO VRIJEME: jer su danas blagdani potpuno izgubili svoj osnovni smisao zblizavanja i prastanja, a pretvorili se u maratone zderanja i opijanja i odlicno sredstvo samopromocije i dizanja ega pojedinih "slavnih i poznatih" putem raznoraznih humanitarnih akcija (a sto je sa potrebitima ostatak godine?)
-MODERNE KONTEMPORARNE UMJETNIKE: jer su jako skloni (cast izuzecima) raznim "performansima" koji cesto nemaju ni glave ni repa, ali to nitko ne smije ni u ludilu izustiti, jer ga odmah proglase neandertalcem koji nema nimalo senzbilnosti i nije sposoban shvatiti svu uzvisenost spomenutog djela. Za primjer navodim lika koji je gol zatvoren nasred trga u staklenom kavezu, a uokolo stoje velike face iz svijeta umjetnosti mudro klimajuci glavama, uz komentare kako je "savrseno uhvatio bit suvremenog duha koji je zarobljen u tekovinama civilizacije", ili nesto slicno tome
-KIŠOBRANE: jer sam prelijena da se sjetim ponijeti jedan kad je oblacno, a ako se i sjetim, ide mi na zivce sto mi je tada jedna ruka stalno zauzeta; jer onda moram paziti da kisobran negdje ne ostavim; jer su oni kineski mali koji stanu u torbu jadni pa se slome cim puhne vjetric, a oni veliki su kao puske i svuda zapinju
-LJUDSKU ZLOCU: jer je lako biti okrutan i osvetoljubiv, a tesko milosrdan i suosjecajan.
Zasad dovoljno, vise toga neki drugi put. Mozda.
- 17:32 -
